Boris Baniček, u posljednje dvije godine profesionalni trener u HSTS-u, prvo kao trener ženske reprezentacije, a posljednjih godinu dana trener mlađih uzrasnih kategorija, od 01. 02. je trener muške reprezentacije Bahraina. Prije nego što je postao trener u HSTS-u, bio je vrlo uspješan trener u STK Industrogradnja, a na Olimpjiskim Igrama u Pekingu je bio trener muške reprezentacije koja je tamo zabilježila sjajne rezultate.
Nažalost, jedan od najplodnijih hrvatskih stručnjaka od samostalnosti Hrvatske, stučnjak kojii je ostvario zapažene rezultate tijekom svih godina svoga rada, napustio je hrvatski stoni tenis, te je "svoje mjesto pod suncem" našao u dalekom Bahrainu. Svi koji su surađivali sa "Borom" se slažu u jednom ; da je njegov odlazak nenadoknadiv gubitak za hrvatski stolni tenis.
Kako to da ste se odlučili prihvatiti ponudu Bahraina ?
Odluka sigurno nije bila laka, dosta teško mi je pao odlazak, najviše zbog obitelji, ali i zbog sjajne generacije naših juniora i kadeta, te kolega s kojima je bilo zadovoljstvo radiiti. Pogotovo sada, kada smo se donekle organizirali u radu i bili u stvaranju još boljih uvijeta za rad s mladima. U prvom redu je odlučila financijska ponuda, a ako tome dodamo lošu situaciju u našoj domovini koja se itekako odražava na stanje u sportu, te općenito loš tretman trenera u našem sportu, onda je moja odluka i razumljiva.
Sada ste tamo već desetak dana. Prvi dojmovi o Bahrainu kao, za nas egzotičnoj zemlji, te prvi dojmovi o Bahrainu kao stolnoteniskoj zemlji, kakva je kvaliteta tamošnjih stolnotenisača ?
Bahrain zasigurno nije stolnoteniska zemlja. Ukupno imaju osam klubova koji igraju mušku ligu. Ovdje nitko ne igra profesionalno niti trenira dva puta dnevno. Djeca treniraju dva puta dnevno kada su školski praznici. Upravo su ovaj tjedan praznici, pa juniori i kadeti imaju pripreme u nacionalnom centru. Seniorski reprezentativci prijepodne rade i tek navečer treniraju i kvalitete su naših boljih juniora. Juniori su im dosta dobri, otprilike su na razini naše B juniorske reprezentacije. Bahrain je zemlja s nešto manje od milijun stanovnika. Vrlo je slična zemlja Qataru i UAE-u, moderna i vrlo otvorena država kada govorimo u kontekstu arapskih zemalja.
Proteklih godinu dana mladi hrvatski stolnotenisači i stolnotesačice postigli su fantastične rezultate, a Vi ste bili odgovorna osoba u HSTS-u u proteklih godinu dana za sve mlađe kategorije. Kako komentirate uspjehe naših mladih igrača ?
Kada posljednji rezultat ( a već je veliki uspjeh biti na TOP-u 10 ) na Topu 10 Europe povežemo s Prvenstvom Europe u Istanbulu gdje su osvojene četiri medalje, te da je u tim rezultatima sudjelovalo osam igrača, to je za našu malu zemlju, i još manju igračku bazu, zaista ogroman uspjeh. Rezultat je to, prije svega, velikog ulaganja njih samih i njihovih roditelja, te njihovih trenera, kao i klubova koji im daju svakidašnju logistiku. Kada još na kraju dodamo Savez, dobivamo lanac u kojem svaka karika treba dati maksimum i onda možemo govoriti o uspjehu ako postoje za to dispozicije kod samog igrača. U zadnjih godinu dana to smo uspjeli dosta dobro posložiti. Klupski treneri, a koji su ujedno treneri reprezentacije, su iznijeli najveći teret rezultata u stručnom smislu i bili poveznica između igrača, roditelja i saveza.
Kako Vam se čini hrvatska perspektiva ?
Hrvatska perspektiva se, nažalost, bazira na broju igrača i još manjem broju igračica. Sreća je što taj mali broj igrača/ca i njihovih roditelja ulažu veliki trud u trening, te se pomalo izgrađuju u prave profesionalce. Sreća je da su u dobrim klubovima koji im daju kvalitetnu trenersku podršku. Značajnu potporu imaju u individualnim programima HOO-a, što znatno doprinosi kvaliteti njihovog cjelokupnog programa. Savez se također trudi koliko je u njegovoj moći. Osim ovih mladih igrača, kadeta i juniora, imamo nekoliko vrlo dobrih mladih seniora, koji profesionalno, ambiciozno i motivirano treniraju. I na taj način mi se s Europom možemo boriti do određene razine. A kada pređu juniorski staž, potrebno je kud i kamo više od želje ambicioznih igrača i roditelja. Međutim, nemamo kvalitetno postavljen sustav u našem sportu. A i teško ga je imati, ako nemate nacionalni centar, a imate konstantno loše međuljudske odnose u stolnoteniskoj obitelji. Zagrebački stolnoteniski savez koji ima daleko najjaču infrastrukturu u Hrvatskoj (dvorane i trenere) i Hrvatski stolnoteniski savez međusobno nemaju postavljenu nikakvu suradnju. Iako se reprezentativne akcije godinama kontinuirano odvijaju u zagrebačkim dvoranama i treneri Zagrebačkog saveza sudjeluju u reprezentativnim programima, sve se to odvija stihijski i dobrom voljom klubova i trenera, uz prešutno odobravanje ZSTZ-a. I sada, kada bi ti mladi i nadareni igrači trebali trenirati sa seniorima, što je u dvorani na Vrbiku na pet stolova nemoguće, pogotovo ako želimo dovesti kojeg sparinga izvana ili reprezentaciju izvana, mi nemamo dvoranu za svakidašnji organizirani trening. A da ne govorim o nedovoljnom broju trenera za svakidašnji individualni trening, o kondicijskom treneru, o fizioterapeutu.....
I ja se pitam, kakva nam je hrvatska perspektiva? U svakom slučaju mogla bi nam biti puno bolja s malo više međusobne povezanosti, zajedničke želje za podizanjem stolnog tenisa na razinu koji to igrači svojim radom i mogućnostima zaslužuju.
Iskoristio bih priliku i zahvalio bih se svojim kolegama trenerima i igračima na suradnji, tajniku saveza kojem je također bilo teško raditi u nesređenim uvjetima, i nadam se da će novi predsjednik Saveza uspjeti okrenuti stolnoteniski brod u pravom smjeru.